Nuh, ‘alejhisselam prvi Allahov Poslanik
Nuh,
‘alejhisselam, je prvi resul koga je Allah, dželle šanuhu, poslao sa objavom
njegovom narodu koji je obožavao kipove i bio u velikom nevjerstvu i zabludi.
Kur’an
spominje imena kipova koje su oni obožavali:
“I
govore: “Nikako božanstva svojane
ostavljajte, i nikako ni Vedda, ni Suvaa, a ni Jegusa, ni Jeuka, ni Nesra
ne napuštajte!“
(Nuh:23)
Nuh
je živio dugo među svojim narodom pozivajući ih na robovanje Allahu. Allah,
dželle šanuhu, kaže:“Mi smo
Nuha narodu njegovu poslali i on je među njima ostao hiljadu, manje pedeset,
godina...“ (El-’Ankebut:14)
Međutim,
ni ovako dug period nije urodio plodovima i samo je manjina njih prihvatila
objavu. Kada bi dijete dostiglo godine zrelosti, njegov otac bi ga savjetovao
da nikada ne slijedi Nuha i na taj način su oni nasljeđivali širk, bili
uporni u njemu i u neposlušnosti.
Pozivanje
ka Allahu
Nuh
bi opominjao svoj narod i ukazivao im na Allahovu kaznu. Objašnjavao im
je put koji vodi ka spasu, a to je robovanje samo Allahu, subhanehu ve
te’ala, i ne pripisivanje Njemu druga. Istovremeno se on bojao za njih
da ih ne snađe bolna kazna zbog nevjerovanja.
“I
Nuha poslasmo njegovu narodu: “Ja sam tu“ - govorio je on - “da vas otvoreno
opominjem, da se ne klanjate nikome drugom osim Allahu; ja se, zaista,
plašim za vas patnje na Nesnosnom danu.“(Hud.25-26)
Govorio
bi im da se pokore Allahu, subhanehu ve te’ala, i klonu ružnih djela. Tada
će im oprostiti što su do tada zgriješili, ostaviti ih do određenog roka
i daće im blagodati na dunjaluku. Ali, ako budu neposlušni prema svome
Gospodaru, On ih neće ostaviti do određenog roka i požuriće kaznu koja
će im doći iznenada, a oni to neće ni osjetiti.
“O
narode moj“ -govorio je on - “ja vas otvoreno opominjem: Allahu se klanjajte
i Njega se bojte i meni poslušni budite, On će vam grijehe vaše oprostiti
i u životu vas do određenog časa ostaviti, a kad Allahov određeni čas dođe,
zaista se neće, neka znate, odgoditi.“
(Nuh:2-4)
Oholost
nevjernika
Nuhov
narod se nije odazvao pozivu i nisu pridavali važnost opomenama od Allaha.
Iz više razloga su nijekali da je Nuh poslanik:
-
on je čovjek kao i oni, jede i pije, pa kako neko da bude poslanik, a on
je čovjek kao i oni. Poslanik - po njihovom mišljenju - treba da bude melek,
a ne čovjek.
-
oni koji su ga slijedili bili su slabi i siromašni, a po njihovom mišljenju
oni su ih slijepo slijedili, ne razmišljajući i oni nisu bili od uglednih.
-
optuživali su Nuha i one koji su ga slijedili lažljivcima, a u to nisu
bili sigurni i svoje optužbe su gradili na sumnjama.
“Glavešine
naroda njegova, oni koji nisu vjerovali, rekoše: “Koliko mi vidimo,
ti si čovjek kao i mi, a vidimo da te i bez ikakva razmišljanja slijede
samo oni koji su niko i ništa među nama; ne vidimo da ste vi imalo od nas
bolji, štaviše, mislimo da ste lažljivci.“ (Hud:27)
U
drugom ajetu Kur’an nam predstavlja uzdizanje nevjernika i njihovo odbijanje
da prihvate istinu, a Nuhu su govorili da je u zabludi. Nuh ostaje strpljiv
na to, blag prema njima i pokušava da promijeni takvo mišljenje kod njih.
Govorio bi im da on nije u zabludi kao što oni smatraju, već je on poslanik
od Gospodara svjetova koji im dostavlja opomenu i propise. Savjetovao ih
je u onome što im donosi sreću, a opominjao ih je od onoga što im donosi
poteškoće.
Nuh
im je objašnjavao da nije čudno da bude čovjek onaj koji ih savjetuje,
opominje od bolne kazne i poziva ih ka Allahovoj milosti i zadovoljstvu.
“A
glavešine naroda njegova su odgovarale: “Mi smatramo da si ti u pravoj
zabludi.“ “O narode moj“ -govorio je on - “nisam ja ni u kakvoj zabludi,
nego sam poslanik Gospodara svjetova; poslanice Gospodara svoga vam dostavljam
i svako dobro vam želim, ja od Allaha znam ono što ne znate vi. Zar vam
je čudno što vam pouka od Gospodara vašeg dolazi po čovjeku, jednom od
vas, da vas opominje, da bi ste se grijeha klonili i pomilovani bili.“
(El-E’raf:60-63)
Nuh
nastavlja pozivati ka istini
On
je bio uporan u svom pozivanju pokušavajući pridobiti svoj narod. Sa njima
je razgovarao i raspravljao. Pitao bi ih o njihovom mišljenju o njemu,
šta ako on posjeduje dokaz od svog Gospodara i da mu je On dao poslanicu
sa Svojom milošću? Govorio bi im da ih je samo njihovo neznanje, ljubav
prema imetku i ugledu, odvratilo od upute.
“Pa
da li je ispravno da vas prisilim da prihvatite istinu, a vi to ne želite?“
- govorio bi im - “a ja ne tražim od vas imetak, niti ugled da bi vi prihvatili
uputu, a moja je nagrada kod Allaha.“
Govor
Nuha je na njih djelovao, ali su oni vidjeli da oni koji slijede Nuha su
siromašni i slabi i da je velika razlika između njih i uslovljavaju svoje
prihvatanje vjere udaljavanjem njih od sebe.
Nuh
im odgovara da on neće ni jednog vjernika udaljiti od sebe, kako bi udovoljio
njihovim zahtjevima. Oni su ponižavali slabe koji će doći pred Allaha da
polažu račun kada će biti nagrađeni. A nevjernicima je rekao da oni niječu
ono sa čim se odlikuju ljudi kod Allaha.
Svoj
narod je pozvao i rekao im da nema nikoga koji bi spriječio Allahovu kaznu
nad njim, ako on protjera slabe, nakon što su povjerovali, a Allah je njihov
Gospodar koji ih pomaže.
Nuh
im nije rekao da on posjeduje Allahove riznice kojima upravlja kako on
hoće, nije im rekao ni da zna gajb, niti da je melek kojeg trebaju da slijede.
Takođe
im nije rekao ni da onima koje oni preziru, Allah neće dati dobro ispunjavajući
njima želje, jer samo Allah zna šta je u dušama njihovim. A on, ako bi
to radio bio bi od griješnika.
“O
narode moj,“ - govorio je on - “da vidimo! Ako je meni jasno ko je Gospodar
moj i ako mi je On od Sebe dao vjerovjesništvo, a vi ste slijepi za to,
zar da vas silimo da to protiv volje vaše priznate?
O
narode moj! Za ovo ja od vas ne tražim blaga, Allah će mene nagraditi.
I ja neću otjerati vjernike, oni će pred Gospodara svoga izići; ali, ja
vidim da ste vi narod koji ne zna.
O
narode moj! Ko bi me od Allaha odbranio kad bih ih ja otjerao? Zašto se
ne urazumite?
Ja
vam ne kažem : ’U mene su Allahove riznice! -niti: “Meni je poznata budućnost’
- niti kažem: ’Ja sam melek’ - a ne govorim ni o onima koje vaše oči s
prezirom gledaju: ’Allah im nikakvo dobro neće dati’ - ta Allah dobro zna
šta je u dušama njihovim -, jer bi se tada ogriješio.“
(Hud:28-31)
Prkos
To
nije djelovalo na duše Nuhovog naroda i ostadoše neposlušni. U svome prkosu
tražiše od njega da im da ono sa čim im prijeti, ako istinu govori. Odgovorio
im je da je to u Allahovim rukama i da će ih On kazniti ako hoće i da ga
u tome niko ne može spriječiti.
Ni
Nuhovi savjeti im ne mogu pomoći, ako Allah želi da ih kazni i uništi:
“O
Nuhu”, - rekoše oni - ti si želio da se s nama raspravljaš i dugo si se
raspravljao. Daj da se ostvari ono što nam prijetiš, ako istinu govoriš!“
“Toće
vam učiniti samo Allah ako bude htio“ - reče on - “Vi nećete moći umaći.
Ako
Allah hoće da vas ostavi u zabludi, neće vam savjet moj koristiti, ma koliko
ja želio da vas savjetujem. On je Gospodar vaš i Njemu ćete se vratiti“.
(Hud:32-34)
Obraćanje
Allahu
Nakon
razgovora sa svojim narodom, Nuh se obraća Allahu tražeći pomoć u onome
što on podnosi od svog naroda. Nuhje
pozivao svoj narod u vjeru u Allaha i ostavljanje vjere u kipove. To pozivanje
je bilo i noću i danju, ali ono nije povećalo kod njegova naroda do neposlušnost
i odbijanje istine. Ne samo da su odbijali istinu, već je nisu željeli
ni slušati. Stavljali su svoje prste u uši iz odvratnosti prema onome što
im je Nuh ukazivao i ne samo to, već su se pokrivali svojom odjećom kako
ga ne bi vidjeli. Oni su bili uporni u odbijanju robovanja Allahu, uzoholili
su se i nisu prihvatili poziv Nuha, ‘alejhisselam.
Nuh
ih je neprestano pozivao. Nekada im je prilazio javno, kada su bili u grupi,
a nekada bi se odvojio sa nekim i na razne načine im objašnjavao kako da
robuju Allahu. Govorio im je da traže oprosta od Allaha i da se pokaju
zbog nevjerovanja i grijeha, jer Allah prašta, On je milostiv, prihvata
pokajanje i On šalje kišu plodonosnu na zemlju nakon suše i On daje opskrbu
i sinove, rijeke i bašče.
“On
reče: “Gospodaru moj, ja sam narod svoj i noću i danju, doista, pozivao,
ali
ga je pozivanje moje još više udaljilo.
I
kad god sam ih pozivao da im oprostiš, prste su svoje u uši stavljali i
haljinama se svojim pokrivali - bili su uporni i pretjerano oholi.
Zatim,
ja sam ih otvoreno pozivao,
a
onda sam im javno objavljivao i u povjerenju im šaputao,
i
govorio: “Tražite od Gospodara svoga oprosta jer On, doista, mnogo prašta;
On
će vam kišu obilatu slati
i
pomoći vas imanjima i sinovima, i daće vam bašče, i rijeke će vam dati.“
(Nuh:5-12)
Usmjeravanje
njihovih pogleda ka Allahovoj moći
Nakon
što je Nuh ukazao svome narodu na vrijednost istigfara i blagodati koje
slijede nakon toga na dunjaluku, usmjerio je njihove poglede ka Allahovoj
moći nadajući se da će tada vjerovati. Pitao ih je kako to da se oni ne
boje Allahove veličine i moći, a On ih stvara u periodima, od ugruška,
onoga što se zakači i zametka od kojeg se formira meso i kosti.
“Šta
vam je, zašto se Allahove sile ne bojite,
a
On vas postepeno stvara?!“
(Nuh:13-14)
I
dalje im se Nuh obraća usmjeravajući njihove poglede prema onome što je
iznad njih: zvijezde, mjesec koji se kreće i osvjetljava im put noću, sunce
koje ih obasjava danju. Ukazao im je da su stvoreni od zemlje, da se hrane
njenim plodovima i da će se u nju vratiti, zatim biti proživljeni kada
će polagati račune.
“Zar
ne vidite kako je Allah sedam nebesa, jedno iznad drugog, stvorio,
i
na njima Mjesec svijetlim dao, a Sunce svjetiljkom učinio?
Allah
vas od zemlje poput bilja stvara,
zatim
vas u nju vraća i iz nje će vas sigurno izvesti.
Allah
vam je Zemlju učinio ravnom,
da
biste po njoj hodili putevima prostranim.“
(Nuh:15-20)
Nuhova
prijetnja
Nuhovo
pozivanje nijeostavilo velik trag
u njegovu narodu. Većinanjih su
zanijekali istinu i smatrali su ga ludim, a sprečavali su ga u dostavljanju
objave prijeteći mu i zlostavljajući ga.
“Prije
njih Nuhov narod nije vjerovao i roba Našeg je u laž utjerivao, govoreći:
“Luđak!“ - i Nuh je onemogućen bio.“
(El-Qamer:9)
Prijetili
su mu i kamenovanjem, ali Nuh nije pridavao pažnju tome i suprotstavaljao
im se sa svojim istinskim vjerovanjem. Njegova dužnost je bila da dostavi
svome narodu Objavu koji je teškoto
prihvatao. Međutim, on ostaje strpljiv i oslanja se na Allaha, dželle šanuhu.
Na to im on ukazuje i reče im da rade šta žele sa njim, oni i njihovi drugovi
koji vjeruju u kipove, a on se ne boji da će muoni
naštetiti, jer ga njegov Gospodar čuva. Oni mu ne mogu štetu nanijeti,
jer on to ne radi zbog nagrade, a njegova nagrada je kod Allaha, subhanehu
ve te’ala, koji mu naređuje da Mu bude pokoran.
“Kaži
im povijest o Nuhu! Kada on reče narodu svome: “O narode moj, ako vam je
dodijao moj boravak među vama i moje opominjanje Allahovim dokazima, -
a ja se stalno uzdam u Allaha-, onda se zajedno sa božanstvima svojim odlučite,
i to ne krijte; zatim to nada mnom izvršite i ne odgađajte!
A ako glave okrenete - pa, ja od vas nikakavu nagradu ne tražim mene će Allah nagraditi, meni je naređeno da budem musliman.“ (Junus:71-72)
A ako glave okrenete - pa, ja od vas nikakavu nagradu ne tražim mene će Allah nagraditi, meni je naređeno da budem musliman.“ (Junus:71-72)
POTOP
Dova
protiv nevjernika
Nakon
što je Nuh upotrijebio sav svoj trud u ukazivanju svome narodu na uputu
i kada su svi pokušaji ostali bez uspjeha, Nuh se obraća svome Gospodaru
žaleći se na svoj narod:
“Gospodaru
moj, ne ostavi na Zemlji ni jednog nevjernika,
jer,
ako ih ostaviš oni će robove Tvoje u zabludu zavoditi i samo će griješnika
i nevjernika rađati.“
(Nuh:26-27)
Nuh
se obraća svome Gospodaru da na Zemlji ne ostavi ni jednog nevjernika,
jer ako ih ostavi, a oni su u
zabludi, oni će i druge odvraćati od istine
i prenijeće razvrat na svoje nasljednike, a oni samo rađaju onakve koji
su poput njih.
Gradnja
lađe spasa
Allah
prima Nuhovu dovu, a prije nego što želi da uništi nevjernike priprema
njemu i vjernicima način spasa. Objavljuje mu da niko više neće vjerovati,
osim onih koji su povjerovali prije toga i da se zbog toga ne žalosti,
jer će ih Allah, ‘azze ve dželle, sviju potopiti.
Allah,
dželle šanuhu, naredi Nuhu da gradi lađu spasa i pouči ga da će biti okružen
potpunom brigom od Njega, te mu zabrani da pozove nevjernike da se spašavaju,
jer im je Allah, subhanehu ve te’ala, presudio da će biti potopljeni.
Nuh
počinje graditi lađu i njegova promjena iz daije u graditelja lađe izazvala
je ismijavanje kod nevjernika.
Njegov
odgovor je bio da će se i oni njima ismijavati i to uskoro, jer on zna
da će ih Allah, dželle šanuhu, kazniti i uništiti, a tada će oni saznati
ko će biti ponižen na dunjaluku, a i na ahiretu.
Allah,
dželle šanuhu, kaže:
“I
Nuhu bî objavljeno: “Osim onih koji su već vjernici, niko više iz naroda
tvoga neće vjernik postati, zato se ne žalosti zbog onoga što oni stalno
čine,
I
gradi lađu pred Nama i po Našem nadahnuću, i ne obraćaj Mi se više zbog
nevjernika - oni će sigurno biti potopljeni!“
I
on je gradio lađu. I kad god bi pored njega prolazile glavešine naroda
njegova, rugale bi mu se. “Ako se vi rugate nama“ - govorio je on -, “rugaćemo
se i mi vama, onako kako se vi rugate,
i
saznaćete, zaista, koga će snaći sramna kazna i ko će u vječnoj kazni biti.“
(Hud:36-39)
Početak
potopa
Kada
je Nuh sagradio lađu pojavili su se predznaci potopa, a to je izbijanje
vode na površinu zemlje. Allah, dželle šanuhu, naređuje Nuhu da sakupi
od svake vrste životinja i ostalog živog po par: muško i žensko, i da ih
stavi u lađu kako bi nakon potopa njihova vrsta ostala na Zemlji.
Naređeno
mu je da sve vjernike koji mu nisu rođaci, te svoje bližnje i porodicu
ukrca u lađu, izuzev dvoje njih koji nisu vjerovali u Allaha, subhanehu
ve te’ala, a to su njegova žena i njegov sin.
Nuh
je pripremio lađu i naredio vjernicima da se u nju ukrcaju spominjući Allahovo
ime kada budu plovili i kada se zaustave, jer lađa ne donosi spas, nego
oni trebaju da svoja srca okrenu ka Allahu, ‘azze ve dželle, jer On pokreće
lađu i On je zaustavlja. Spomenuo im je da Allah, subhanehu ve te’ala,
neizmjerno praštai da je milostiv
prema robovima Svojim kojivjeruju,
jer ih On spašava od propasti. Zatim se lađa pokrenula, nošena na velikom
talasu poput brda.
“I
kad je zapovijed Naša pala i voda sa površine pokuljala, Mi smo rekli:
“Ukrcaj u lađu od svake životinjske vrste po par jedan, i čeljad svoju
- osim onih o kojima je bilo govora - i vjernike!“ - a malo je bilo onih
koji su s njim vjerovali.
I
on reče: “Ukrcajte se u nju, u ime Allaha, neka plovi i neka pristane!
Gospodar moj, uistinu, prašta i samilostan je.“
I
ona je plovila na valovima velikim kao brda...“
(Hud:40-42)
Nastupanje
potopa
Kur’an
nas obavještava da se Nuh obratio svome Gospodaru da se osveti njegovu
narodu. Allah, dželle šanuhu, prima njegovu dovu i šalje sa neba veliku
kišu kojoj Zemlja do tada nije bila svjedok, te naredi Zemlji da iz sebe
izbaci vodu. Dvije vode se sastaše i iz njihnastade
veliki potop koji Zemlja ne imade do tada. To je bila Allahova odredba
kojom su nevjernici uništeni, a Nuh i vjernici su spašeni u lađi koju je
Allah, subhanehu ve te’ala, čuvao.
“I
on je Gospodara svoga zamolio: “Ja sam pobijeđen, Ti se osveti!“
I
Mi smo kapije nebeske pootvarali vodi koja je neprestano lila,
i
učinili da iz zemlje izvori provru, i vode su se sastale kako je određeno
bilo,
a
njega smo nosili na onoj od dasaka i klinova sagrađenoj,
koja
je plovila pod očima Našim,- kazna je to bila za onoga koji je nevjernik
bio.“
(El-Qamer:10-14)
Utapanje
Nuhovog sina
Na
samom početku potopa, Nuh se sjetio svoga sina i u njemu je prevladao roditeljski
osjećaj, te ga poziva da se ukrca u lađu sa ostalom porodicom od koje je
on daleko bio zbog svoga nevjerstva. Pozvao ga je da se spase i da se udalji
od nevjerstva, ali sin je ostao neposlušan svome ocu i uporan u svom nijekanju
istine. Smatrao je prirodnim ono što se dešava i nadao se spasu, a da se
ne ukrca u lađu. Očev odgovor je bio da ne postoji ni jedna snaga koja
će spriječiti od potopa onoga koga je Allah, subhanehu ve te’ala, odredio
uništiti. To sin odbija nadajući se da će se popeti na vrh brda i tu naći
spas, ali su valovi potopili zalutalog sina.
“...
i Nuh zovnusina svoga koji se podaleko
nalazio: “O sinko moj, ukrcaj se s nama, ne budi s nevjernicima!
a
on reče: “Skloniću se na kakvo brdo koje će me od vode zaštititi!“ - “Niko
danas Allahove kazne neće pošteđen biti, osim onoga kome se On smilovao!“
- reče Nuh, i val ih razdvoji, i on potopljen bi.“
(Hud:42-44)
Traženje
spasa za svog sina
Ljubav
prema sinu izazvala je u Nuhu traženje spasa za njega, a Allah, dželle
šanuhu, mu je obećao da će spasiti njegovu porodicu, a sin je od njegove
porodice.
Allahov
odgovor je bio da je njegov sin nevjernik koji je bio ustrajan u svojoj
neposlušnosti i da on ne pripada njegovoj porodici kojoj je obećan spas,
a Nuhu zabranjuje da traži spas za njega i da bude od nevjernika.
Nuh
se kaje zbog toga i priznaje svoj grijeh tražeći oprosta i zaštitu kod
Allaha.
“A
Nuh je zamolio Gospodara svoga i rekao: “Gospodaru moj, moj sin je čeljade
moje, a obećanje Tvoje je zaista istinito i Ti si od mudrih najmudriji!“
“O
Nuhu, on nije čeljade tvoje“ - rekao je On - “jer je on nevaljalo djelo,
zato me ne moli za ono što ne znaš! Savjetujem te da neznalica ne budeš.“
“Gospodaru
moj“, - reče - “Tebi se ja utičem da Te više nikada ne zamolim za ono što
ne znam! Ako mi ne oprostiš i ne smiluješ mi se, biću izgubljen.“
(Hud:45-47)
Kraj
potopa
Nakon
što su nevjernici bili uništeni, Allah, dželle šanuhu, naređuje zemlji
da proguta vodu u sebe, a nebu je naređeno da prestane spuštati kišu. Voda
se povukla sa površine zemlje i lađa se zaustavi na brdu El-Džudijj. Tada
je nevjernicima rečeno da su udaljeni od Allahove milosti i oprosta:
“I
bi rečeno: “O Zemljo, gutaj vodu svoju, a ti, o nebo, prestani!“ I voda
se povuče i ispuni se odredba, a lađa pristade na planini El-Džudijj, i
bi rečeno: “Daleko nek je narod nevjernički!“
(Hud:44)
Iskrcavanje
iz lađe
Nakon
što se voda povukla i lađa pristala na brdu, Allah, dželle šanuhu, naređuje
Nuhu da se iskrcaju iz lađe na Zemlju Musul[1]
koja je bila okružena Allahovim blagodatima, a koju će nastaniti vjernici,
a neki od njih će se naslađivati tim blagodatima na dunjaluku, a na ahiretu
će biti lišeni Allahove blagodati zbog toga što će se okrenuti od istine
i šejtan će ih zavesti.
“O
Nuhu!, - bi rečeno - “iskrcaj se sa mirom Našim i blagoslovima tebi i narodima
koji će se izroditi od ovih koji su sa tobom! Biće naroda kojima ćemo davati
da uživaju, a koje će poslije snaći Naša kazna nesnosna!“
(Hud:48)
Kraj
kazivanja o Nuhu se završava govorom upućenim Muh?mmedu, s?llallahu ‘alejhi
wesellem. To je kazivanje o gajbu
koje nije poznavao Resulullah, s?llallahu ‘alejhi wesellem,
niti njegov narod u potpunosti i sa pojedinostima koje iznosi Kur’an. Poslaniku,
s?llallahu ‘alejhi wesellem, se
naređuje sabur koji je imao i Nuh i time pobijedio, a nagrada uvijek pripada
vjernicima.
“To
su nepoznate vijesti koje ti Mi objavljujemo; ni ti ni narod tvoj niste
prije ovoga o tome ništa znali. Zato budi strpljiv, ishod će, zaista, u
korist čestitih biti.“(Hud:49)
Allah
je ispunio svoje obećanje i pomogao je Poslanika, s?llallahu ‘alejhi wesellem,
i muslimane, kao što je pomogao Nuha prije toga. To je od najvećih dokaza
da je Kur’an objava od Allaha, a da je nubuvvet Muh?mmeda, s?llallahu ‘alejhi
wesellem, istina, jer ga Allah,
‘azze ve dželle, obavještava o gajbu koji će se desiti, a tako se i dogodilo,
a gajb zna samo Allah Uzvišeni.
Otkrivanje
tragova potopa u Iraku
Iz
govora Kur’ana i hadisa vidimo da je potop obuhvatio samo Nuhov narod i
to ne znači da je sva Zemlja bila potopljena. Nema dokaza da su ljudi bili
nastanjeni svugdje na Zemlji, već su oni bili u određenom području koje
je zahvatio potop.
Godine
1920. istraživači su otkrili velike naslage mulja i blata u dubini Zemlje
u području Iraka u mjestu Ur. Proračunali su da je bio veliki potop u vremenu
kamenog doba koji je obuhvatio čitav tadašnji svijet koji je živio u području
doline Eufrata i Tigrisa.
POUKE I SAVJETI
Pored
toga što Kur’an oslikava potop Nuhova naroda nedostižnim stilom jezičkog
izražavanja koji potvrđuje da je Kur’an objava od Allaha, dželle šanuhu,
koja je iznad ljudskih mogućnosti, Kur’an nam ukazuje i na naučnu stranu
koju on potvrđuje.
Kur’an
upotrebljava precizan opis u svojim kazivanjima, a koji su Arapi razumjeli
prije četrnaest vjekova, a koji je i danas razumljiv sa novim shvatanjima
tih ajeta na koje nauka ukazuje. Primjeri toga su mnogobrojni u Kur’anu.
U
suri Nuh se kaže: “I na njima Mjesec svijetlim dao, a Sunce svjetiljkom
učinio.“
Allah
nam ukazuje da je učinio Sunce poput svjetiljke (siradž). Siradž je nešto
što svijetli potpaljeno plamenom, a to se pali uljem ili alkoholom što
mu omogućuje da ima svoju vlastitu svjetlost.
Nauka
je dokazala da je Sunce plamena gasovita masa koja crpi snagu iz nuklearnih
procesa i eksplozija. Nauka se složila sa Kur’anom da je Sunce formirano
od plamena koji crpi svoju snagu iz svoje unutrašnjosti.
Kur’an
opisuje da je Mjesec svijetao (nur), dakle tamna masa koja je poprimila
izgled svjetlosti, a na kojoj se svjetlost odbija od njega. Nauka potvrđuje
da je Mjesec tamna masa koja dobija svjetlost od Sunca.
U
slijedećem ajetu:“Allah vas
od zemlje poput bilja stvara“ se ukazuje da je Allah, dželle šanuhu,
učinio da je naš život povezan sa biljkama. To je naučna istina koju su
potvrdili biolozi, a to je da sva živa bića žive na osnovu ishrane biljkama,
odnosno životinjama čija se ishrana na kraju vraća na biljke. Time vidimo
da je Kur’an ukratko opisao ishranu čovjeka onako kako je potvrđuje savremena
nauka.
Još
od vremena Nuha a.s. Kur’an spominje dvije klase koje su prisutne u društvu,
klasu bogatih i klasu siromašnih. Bogati su okrenuli glavu od istine i
uzoholili su se ne mogavši da zajedno budu sa siromašnima smatrajući ih
nižim od sebe. Međutim, Kur’an to niječe i još prije četrnaest vjekova
dokida klase i razlike među ljudima. Kroz kazivanje o Nuhu, Kur’an želi
da ukaže i da objasni da bogati nemaju prednosti nad ostalima, a zajednica
koju Allah, dželle šanuhu, želi je zajednica jednakih po pravima i dužnostima.
Ljudi se pred Allahom razlikuju po znanju, bogobojaznosti i po onome što
svaki pojedinac učini od dobrih djela.
U
odazivanju bogatih prema istini Kur’an vidi nemogućnost dolaska do sukoba
među klasama.
U
čovjekovoj prirodi je da stoji iza svoje rodbine i to ga podstiče na žrtvovanje.
Islam pridaje veliku pažnju rodbinskim vezama, jer sama čovjekova priroda
teži ka tome. Ali, uslov za to je vjerovanje u Allaha, ‘azze ve dželle,
i slijeđenje Njegova Šer?jata. I musliman ne smije dati svoju ljubav onome
ko ne vjeruje u Allaha i ko mu je neposlušan, makar mu oni bili najbliži
njegovi.
“Ne
treba da ljudi koji u Allaha i u onaj svijet vjeruju budu u ljubavi sa
onima koji se Allahu i Poslaniku Njegovu suprotstavljaju, makar im oni,
bili, očevi njihovi, ili sinovi njihovi, ili braća njihova, ili rođaci
njihovi. Njima je On u srca njihova vjerovanje usadio...“
(El-Mudžadele:22)
U
kazivanju o Nuhu imamo živi primjer toga. Nuha obuzima roditeljska ljubav
prema djetetu i od Allaha, subhanehu ve te’ala, traži da ga spasi, ali
ga Allah, dželle šanuhu, kori zbog toga.
Ono
što nam Kur’an time ukazuje jeste da dobra djela vode ka sreći na ahiretu,
a ne zauzimanje (šefa’at) i rodbinska veza.
Za
to imamo primjer žene Nuha i Luta kojima je mjesto u vatri, jer nisu imale
djela koja bi ih izbavila iz vatre.
